Našice

Našice se prvi puta spominju u povelji kralja Andrije II. pod imenom Nekche pod konac 1229. godine, a ime su dobile po riječici Našici. (Cod. dipl. III, 320-324).

Našice su bile pod Turcima u 16. i 17.stoljeću. Prije više od 230 godina našički posjed kupuju grofovi Pejačević i drže ga sve do 1945. godine. Povijest naseljenosti na ovom se prostoru može pratiti još od neolitika, a poznato je da su Rimljani upravo na području današnjih Našica imali naselje zvano Stravianae. Bila je to postaja na rimskoj cesti koja je iz područja današnje Požeške kotline vodila u Mursu (Osijek).

Franjevci u Abine Našice dolaze između 1275. i 1285. godine. Pripadali su Zagrebačkoj kustodiji i Ugarskoj provinciji sv. Marije. Najprije je to bila mala postojbina da bi u 14. stoljeću prerasla u samostan u kojem su se održavali i provincijski kapituli (1321.). Predaja kaže da je crkvu sv. Antuna Padovanskog i samostan uz nju podigao narod ovog kraja. Ta najstarija crkva potječe iz prve polovice 14. stoljeća i bila je jednobrodna crkva s poligonalnim svetištem, kvalitetno građena opekom i kamenom u gotičkom stilu. Početkom 18. stoljeća crkva se obnavlja u baroknom stilu, uz nju se zida visoki zvonik, a samostan dobiva svoj današnji izgled.

Grad se nalazi na raskrižju nekoliko važnijih prometnica i to D2 (Podravska magistrala) Osijek-Virovitica, D53  Donji Miholjac –  Slavonski Brod, te  D515 Našice –  Đakovo. Također je i željezničko čvorište pruga R202 Željeznička pruga Varaždin – Dalj i L206 Našice- Pleternica- Nova Kapela.

Prema popisu iz 2011. na području grada Našica je živjelo 16.224 stanovnika od čega 7.863 muškog stanovništva, te 8.361 ženskog. Prosječna starost ukupnog stanovništva je 39,3 godina.

Gradu Našicama pripada i administrativno područje od 19 naselja, to su: Brezik Našički, Ceremošnjak, Crna Klada, Gradac Našički, Granice, Jelisavac, Lađanska, Lila, Londžica, Maklo – ševac, Markovac Našički, Martin, Našice, Polubaše, Ribnjak, Rozmajerovac, Velimirovac, Vukojevci i Zoljan.